Montessori pedagogija

Temeljna pedagoška konecepcija Marije Montessori jest pomoć životu.

Prva zadaća odgoja jest oblikovanje nutarnjeg života. Pod tim Montessori shvaća da bi odgoj pomogao pri oblikovanju jedne čvrste osobnosti, mentalno uravnotežene osobnosti koja ima snažan karakter.

Montessori govori kako o savršenom i mirnom duhovnom život djeteta ovisi zdravlje ili bolest njegove duše, snažan ili slabi karakter, bistrina ili poteškoće njegova uma ili intelekta.

Odgoj koji pomaže život treba štititi kako duhovno, psihičko tako fizičko zdravlje djeteta. Montessori pedagogija je u svojim temeljima religiozna. Religiozni odgoj snažno je ukorijenjen u neke opće principe koji su vlastiti odgojnom shvaćanju Marije Montessori.

Maria Montessori kaže: “Dijete je u prvomu razdoblju svojega života tako ovisno o Bogu kao što njegovo tijelo potpuno ovisi o prirodnim zakonima koji ga oblikuju”.

Odlučujuća osoba u ovoj pedagogiji nije odgojitelj koji „čuva“ dijete, nego novo dijete koje u sebi nosi načelo razvitka i koje Maria Montessori naziva ocem čovječanstva. Odgajati prema Montessori načelima znači pomagati životu i odgajati za život: Pomozi mi da to učinim sam!

Pedagogija koja polazi od djeteta

U središtu je dijete, sa svojim posve individualnim pretpostavkama i zanimanjem za učenje, a ne gradivo koje bi ono trebalo usvojiti. Odgojiteljice svakom pojedinom djetetu nude pribor primjeren njihovu razvojnom stupnju i zanimanju.
Djecu treba poštivati kao osobe koje imaju svoje razvojne zakonitosti i prava na slobodu.

Poticajno okruženje

Posebna svojstva okruženja, uređenoga prema Montessori načelima, podržavaju razvoj djece i bude njihovu znatiželju te omogućuju duboku koncentraciju. Djetetovo okruženje treba proučavati i urediti tako da nema slučajno ostavljenih stvari, jer okruženje utječe na djetetov razvoj, posebno psihički. Dijete sve iz okruženja upija kao spužva i u sebe pohranjuje. Utisci iz okruženja postaju sastavni dio njega, postaju njegovo mentalno meso.

Pribor je dostupan, smješten na otvorenim policama, raspoređen po stručnim područjima i prema stupnju složenosti. Načinjen je tako da djetetu omogućuje samostalnu provjeru ispravnosti rješenja.

  1. U stručna područja ubrajamo vježbe iz svakodnevnoga života. One pomažu djetetu da stekne neovisnost uvježbavajući obrasce pokreta koji su potrebni za različite aktivnosti (npr. čišćenje cipela, pranje, sušenje i glačanje rublja, aranžiranje cvijeća, pranje ruku…).
    Ove aktivnosti pomažu da dijete samostalno brine o sebi, drugima i okolini. Tako oblikuje čvrstu, uravnoteženu i snažnu osobnost.
  2. Pribor za razvoj osjetila služi za shvaćanje i uređivanje okruženja (razlikovanje veličina, boja, oblika, strukture materijala, težine, zvukova, mirisa, okusa, topline…). Dijete uči i sve upija kroz osjetila. Pribor za osjetila su temelj razvoja osobnosti i inteligencije.
  3. Pribor za matematiku odgovara senzoričkim potrebama djeteta i pomaže da na izvanredan način otkrije pristup matematici. Pomoću pribora za matematiku dijete bolje razumije svijet, prirodu i kulturu u njihovim matematičkim osobitostima te doživljava matematiku kao načelo reda.
  4. Pribor za jezik dijete uvodi u dimenziju komunikacije odnosa sa svijetom koji ga okružuje kroz govor, pisanje i čitanje.
  5. Pribor za kozmički odgoj objašnjava temeljne veze između živih i neživih stvari našega svijeta. Djeca stječu spoznaje o postanku svemira, života na Zemlji i čovjeka, promatraju prirodu i vrše pokuse. Pribor za kozmički odgoj je u punom smislu ključ za shvaćanje svijeta, jer omogućuje djeci da svoja pitanja smjeste u širi kontekst.
  6. Pribor i materijali za odgoj u vjeri pruža mogućnost samostalnoga približavanja Bogu kroz Bibliju i liturgiju Crkve.

 

Dobno mješovite skupine

U dobno mješovitim skupinama djeca s lakoćom uče jedna od drugih. Mlađi uče od starijih, a stariji učvršćuju svoje vještine i znanje te tako razvijaju i socijalnu dimenziju.

Na raspolaganju im stoji uvijek samo po jedan primjerak određenoga didaktičkog pribora, radi poticanja socijalizacijskih procesa u skupini. Dijete promatra drugu djecu i samo dolazi do važnih spoznaja. Djeca tu uče razgovarati, pokazivati i objašnjavati jedni drugima. Time pojačavaju i ubrzavaju proces učenja. Dječji vrtić postaje mjesto susreta, života i učenja.

Slobodan rad

Dijete samo određuje mjesto, sadržaj, društveni oblik (samo ili s drugima), trajanje i brzinu svoje aktivnosti. Ono uči raščlaniti svoj posao, sastaviti potreban pribor, pripraviti i ponovno pospremiti mjesto na kojemu će učiti. Na taj način dijete razrađuje radne tehnike i strategije učenja.

Maria MontessoriMaria Montessori rođena je 31. kolovoza 1870. godine u Chiaravalle u blizini Ancone u Italiji. Bila je jedino dijete Renilde Stoppani i Alessandra. Godine 1875. njena obitelj se preselila u Rim gdje je pohađala osnovnu i srednju školu od 1876. do 1890. godine.

Odlučila je studirati medicinu, ali je posvuda naišla na otpor i predrasude. No, Mariju Montessori ništa nije moglo zaustaviti, ona traži potporu od tadašnjeg pape Leona XIII koji joj daje odobrenje. Uspijeva upisati studij medicine 1892. godine, a već 1896. piše doktorat iz psihijatrije te postaje tako prva žena liječnica u Italiji. Tijekom studija došla je u dodir s mnogim znanstvenim dostignućima svoga vremena: biologije, embriologije, antropologije, eksperimentalne medicine, genetike… koje će joj kasnije pomoći otkriti novo dijete i razviti vlastitu „metodu“.

Na kongresu u Torinu 1898. Maria Montessori po prvi puta uspijeva javno progovoriti o svojoj odgojnoj ideji. Nakon kongresa, na poziv Ministarstva prosvjete, počinje s tečajevima koji prerastaju u Učiteljsku školu za socijalno zapuštenu djecu. Tu radi i na odgoju i obrazovanju djece potičući njihova osjetila pomoću posebnog didaktičkog pribora i postiže odlične rezultate. Ipak napušta školu nakon tri godine ‘iz nepoznatih razloga’.

Godine 1900. upisuje na Sveučilištu u Rimu pedagogiju, antropologiju i psihologiju. U međuvremenu, rodila je sina Marija, kojeg nije mogla samostalno odgajati, te je zbog pritiska društvene okoline i običaja, svoje dijete dala na selo, što joj sigurno nije bilo lako. Unatoč tome što je svoje rođeno dijete morala predati u tuđe ruke i prešutjeti ga u javnosti, svu svoju snagu i interese posvetila je tuđoj djeci. Između njih se kasnije razvio snažan odnos. Pratio ju je na svim putovanjima te su sve zajedno radili. Mario je nastavio rad svoje majke i nakon njezine smrti.

Godine 1907. otvara prvu Dječju kuću u siromašnoj rimskoj četvrti. Godine 1916. održava prvi tečaj u Barceloni gdje prezentira prva svoja eksperimentalna istraživanja o razvoju religioznih osjećaja.

Papa Benedikt XV. daje 1918. godine njezinoj Metodi svoj apostolski blagoslov. U tom vremenu nastaju mnoga njezina djela u kojima opisuje važnost vjerskog odgoja djece te odabire različite sadržaje iz Biblije i liturgije koji odgovaraju djetetovim potrebama i interesima. Dobar dio tih djela i spisa nisu do sada objavljeni.

Godine 1929. u Berlinu je osnovana Association Montessori Internacionale (AMI), čije se središte 1935. godine seli u Amsterdam, gdje je i danas.

Umrla je 6. svibnja 1952. godine te sahranjena na katoličkom groblju u Noordwijku aan Zee u Nizozemskoj.

Pomozi nam, o Gospodine,

proniknuti tajnu djeteta,

da ga shvatimo,

volimo

i da mu možemo služiti


primjereno tvojim zakonima pravednosti

slijedeći tvoju božansku volju.

Maria Montessori s djetetom

O religioznom životu Marije Montessori možemo zaključivati na temelju biografskih podataka, te čitajući njezina djela. Iz njih nam progovara duboko religiozna osoba, kršćanka, katolkinja širokih pogleda koja u svakoj kulturi i religiji otkriva i poštuje ono bitno.

Povjesničarka Marjan Schwegman, pišući biografiju Marije Montessori, govori o određenom kriznom razdoblju njezina života koje je uvodi u dublje osobno promišljanje. Tako ona stječe novo iskustvo i zadobiva snagu koja će snažno utjecati na njezino vjersko usmjerenje. Tome će doprinijeti i boravak u samostanu sestara franjevki, te će njezina metoda poprimiti dublji kršćanski duh.

U knjizi La scoperta del bambino tekst u kojem opisuje svoje iskustvo u Barceloni: “Vrijedno je reći da je crkva (prostor) cilj gotovo većeg dijela odgoja koju metoda namjerava dati. Neke vježbe bez vanjskog definiranog cilja, pronalaze ovdje (u crkvi) svoju primjenu.” Zatim u knjizi Educazione e pace piše o djetetu kao religiozno najmoćnijem biću na svijetu te da između Boga i njega postoji snažan odnos.

A potom u djelima I bambini viventi nella Chiesa, La vita in Cristo, La santa messa ona piše da djeca zbog svoje nevinosti mogu osjetiti i doživjeti čišće i intenzivnije Božju prisutnost nego mi odrasli. Njihova je duša više otvorena za božansko nego duša odraslog koji ima savršeniji intelekt i razum te da u crkvenoj liturgiji dijete pronalazi vitalnu hranu svoga duha.

Njezino djelo Bog i dijete u talijanskoj verziji nikad nije bilo cjelovito objavljeno, niti u Italiji a niti u inozemstvu, sve do 2013. godine kada ga je uredio i objavio povjesničar Fulvio De Giorgi. Ova knjiga s njezinim originalnim, dosada nepoznatim spisima, otkriva lik Marije Montessori u novom svjetlu te poništava sve dotadašnje krive prosudbe o njezinom životu i radu posebice na području religioznog odgoja: “Riječ je o tekstovima koji izražavaju istinske Montessori „vjerske“ i „pedagoško-religiozne“ ideje, također i njezine hipoteze o vjerskom odgoju djeteta, dijelom pronađene u rimskom arhivu časne sestre Luigie Tincani, utemeljiteljice Školskih misionarki. U knjizi pronalazimo i čitav tekst „Pravila“ vjerske Kongregacije Pia Unione, današnjim rječnikom rečeno, svjetovnog Instituta koji datira 1910. godine. Tekst je pisan raznim rukopisima među kojima je i rukopis Marije Montessori.”

Papa Pavao VI., obraćajući se 1970. godine odgojiteljima koji su bili nesigurni u odabiru odgojnih metoda, navodi da nas Maria Montessori podsjeća da ne postoji ništa što bi bilo uzvišenije od pružanja pomoći osobi koja je na putu sazrijevanja u svem bogatstvu svoga bića.

Iako su mnogi Mariju Montessori držali anti-kršćankom i pripisivali joj naturalističke, pozitivističke i sekularističke pa čak i teozofske poglede na svijet, ona je bila žena duboke vjere i nikada se nije odrekla svoje pripadnosti Katoličkoj crkvi.